29.03.2022

Jesmo li svi doživjeli krizu i traumu?

Kada bi vas netko prije 3 godine pitao kako zamišljate da će vaš život izgledati 2022. godine, što biste odgovorili? Vjerujem da niste mogli ni zamisliti što se sve može dogoditi u tom vremenskom periodu i kako se naš život može poprilično preokrenuti.

Svima nama je zajedničko iskustvo pandemije i lockdowna, mnogi su doživjeli i potres u tom razdoblju, a 30-ak godina ranije i rat, što je, kako stručnjaci kažu, primjer iz udžbenika što je jednoj naciji potrebno za suočavanje s krizom i traumom. Međutim, kako to da neki od nas imaju blaže posljedice i nekako uspiju sami sa svojim strategijama suočavanja svakodnevno funkcionirati, a drugi ne? Kako u svemu tome „plivaju“ djeca i mladi?

Za početak, korisno je razlikovati pojmove kriza i trauma i razumjeti njihovu pozadinu. Krizu definiramo kao privremeno emocionalno stanje koje može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a izazivaju ju događaji u životu s kojima se teško nosimo, koji su uznemirujući i uključuju prijetnju ili doživljaj gubitka. Najčešće nam uobičajene metode rješavanja problema nisu od pomoći. Često se javljaju simptomi na fizičkoj razini poput smetnji spavanja, hranjenja, glavobolja, bolova u mišićima, koje prate osjećaji bespomoćnosti, straha, tuge koji su preplavljujući te otežana koncentracija. Možemo reći da nitko nije imun na psihičko stanje krize, a hoće li se ono pojaviti ili ne ovisi o obilježjima samog kriznog događaja, osobinama pojedinca, načinima suočavanja sa stresom te podrškom okoline koju osoba ima.

Za razliku od krize, trauma je iznenadan i nepredvidiv događaj koji uništava osjećaj sigurnosti, često mijenja način na koji doživljavamo svijet jer predstavlja prijetnju životu. Također, osjećaj gubitka kontrole i ponavljanja sjećanja na taj događaj često sprečavaju osobu da se vrati u svakodnevni život.

Kako nakon navedenih događaja možemo pomoći sebi i djeci?

Može se činiti da za djecu vrijede neka druga pravila nošenja s krizom i traumom za razliku od odraslih, ali u stvari svima nama je potreban osjećaj sigurnosti. Možemo ga pojačati fizičkom blizinom s bliskim osobama, izbjegavati nagle promjene u životu, njegovati odnos između djece i roditelja te potražiti psihološku pomoć.

Za kraj je važno spomenuti dvije moguće zamke koje je važno izbjeći:

  1. Očekivanje od sebe ili djeteta da se što prije oporavimo (za oporavak je potrebno vrijeme)
  2. Obećavanje onoga što nije u našoj moći da se neće dogoditi (bolest, potres, rat)

Nisu uvijek potrebni traumatski događaji kako bismo potražili pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja, baš naprotiv, osluškivanjem svojih potreba i osjećaja, a isto tako i djetetovih, uz stručnu podršku možemo svoju svakodnevicu učiniti boljom.

Piše: Patricija Haček Zuber

Patricija Haček Zuber, psihologinja, magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a praksu odradila u Klinici za psihijatriju Vrapče na odjelu za ovisnosti te srednjoj školi Zdravstvenog učilišta u Zagrebu. Iskustvo je stekla radeći kao stručna suradnica psihologinja u dječjem vrtiću, gdje se kroz brojne edukacije i tečajeve specijalizirala za rad s djecom rane i predškolske dobi, posebice u vidu dijagnostike te rada s djecom s teškoćama u razvoju. Trenutno je na edukaciji iz bihevioralno-kognitivnih terapija čije elemente koristi u radu s odraslima s anksioznom i depresivnom simptomatologijom. Završila je i kraće edukacije iz transakcijske analize, terapije igrom i edukaciju za voditelja kraćeg programa za potencijalno darovitu djecu. Dodatno je educirana za razvojnu procjenu djece, procjenu spremnosti za školu, kao i za procjene kognitivnog statusa djece i adolescenata.

Vezani članci

Međunarodna komora mladih Zagreb
Ilica 71, 10000 Zagreb, Hrvatska
email: zagreb@jci.hr
telefon: +38598 188 0802
Pratite nas i na Facebooku:
Izradu web platforme sufinancirala je
Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram