Kada bi vas netko prije 3 godine pitao kako zamišljate da će vaš život izgledati 2022. godine, što biste odgovorili? Vjerujem da niste mogli ni zamisliti što se sve može dogoditi u tom vremenskom periodu i kako se naš život može poprilično preokrenuti. Svima nama je zajedničko iskustvo pandemije i lockdowna, mnogi su doživjeli i potres u tom razdoblju, a 30-ak godina ranije i rat, što je, kako stručnjaci kažu, primjer iz udžbenika što je jednoj naciji potrebno za suočavanje s krizom i traumom. Međutim, kako to da neki od nas imaju blaže posljedice i nekako uspiju sami sa svojim strategijama suočavanja svakodnevno funkcionirati, a drugi ne? Kako u svemu tome „plivaju“ djeca i mladi? Za početak, korisno je razlikovati pojmove kriza i trauma i razumjeti njihovu pozadinu. Krizu definiramo kao privremeno emocionalno stanje koje može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a izazivaju ju događaji u životu s kojima se teško nosimo, koji su uznemirujući i uključuju prijetnju ili doživljaj gubitka. Najčešće nam uobičajene metode rješavanja problema nisu od pomoći. Često se javljaju simptomi na fizičkoj razini poput smetnji spavanja, hranjenja, glavobolja, bolova u mišićima, koje prate osjećaji bespomoćnosti, straha, tuge koji su preplavljujući te otežana koncentracija. Možemo reći da nitko nije imun na psihičko stanje krize, a hoće li se ono pojaviti ili ne ovisi o obilježjima samog kriznog događaja, osobinama pojedinca, načinima suočavanja sa stresom te podrškom okoline koju osoba ima. Za razliku od krize, trauma je iznenadan i nepredvidiv događaj koji uništava osjećaj sigurnosti, često mijenja način na koji doživljavamo svijet jer predstavlja prijetnju životu. Također, osjećaj gubitka kontrole i ponavljanja sjećanja na taj događaj često sprečavaju osobu da se vrati u svakodnevni život. Kako nakon navedenih događaja možemo pomoći sebi i djeci? Može se činiti da za djecu vrijede neka druga pravila nošenja s krizom i traumom za razliku od odraslih, ali u stvari svima nama je potreban osjećaj sigurnosti. Možemo ga pojačati fizičkom blizinom s bliskim osobama, izbjegavati nagle promjene u životu, njegovati odnos između djece i roditelja te potražiti psihološku pomoć. Za kraj je važno spomenuti dvije moguće zamke koje je važno izbjeći: Nisu uvijek potrebni traumatski događaji kako bismo potražili pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja, baš naprotiv, osluškivanjem svojih potreba i osjećaja, a isto tako i djetetovih, uz stručnu podršku možemo svoju svakodnevicu učiniti boljom.
